Od svog prvog izdanja 2017. godine, Porto Etno Festival okupljao je izvođače iz cijeloga svijeta, uključujući velika imena world music i etno scene kao što su Acid Arab, Ketekalles, N.O.H.A. (Noise of Human Art), Maya Kamati, Boban Marković Orkestar, Divanhane, Baba Zula i Esma’s Band.
Ove godine Porto Etno održava se osmi put, i to u posebnom izdanju. Zadnjeg vikenda u lipnju u Rijeci će natupiti ovogodišnja grčka predstavnica Marina Satti i riječkoj publici već dobro poznat makedonski glazbenik Kiril Džajkovski koji je 2017. nastupio na Student Day Festivalu. Osim velikih stranih imena koja nadaleko odjekuju, osmo izdanje Porto Etno Festivala ugostit će i Folklorni Ansambl Tempet iz Makarske te neizostavni Porto Etno Orkestar Zorana Majstorovića koji je sastavni dio festivala od samih početaka.
Osim što sve jače i žešće širi svoj glazbeni ukus, Porto Etno mijenja se i vizualno te se organizacijski unaprijedio.
S glavnom organizatoricom Jelenom Tondini razgovarali smo o festivalskim počecima, no i njegovoj transformaciji kroz godine te planovima za budućnost. I ona ima svoje miljenike s ovogodišnjeg popisa izvođača, a saznajemo da se novosti uvode i u gastronomski dio festivala, koji se dosad pokazao izrazito dragim riječkoj publici, no i turistima koji su se našli u gradu u ljetnim mjesecima te pogodili “baš pravi vikend” za kulturno uzdizanje glazbeno-gastronomskog karaktera.
Jelena, bliži nam se osmo izdanje Porto Etno Festivala. Možeš li za početak, za one koji ne znaju, ispričati kako je sve počelo?
Sve je počelo 1996. kada je Grad Rijeka pokrenuo manifestaciju Etno smotra, koja je bila svojevrsna proslava različitosti i mjesto okupljanja nacionalnih manjina. Manifestacija je navršila 20 godina kada je Rijeka dobila titulu Europske prijestolnice kulture koja je dala zamah novim idejama i kick postojećim programima da se razviju u nešto veće. To se dogodilo i s Etno smotrom; 2016. Grad je angažirao Zorana Majstorovića da napravi kvalitetan glazbeni program Etno smotre, tako da se uz folklore koje njeguju udruge nacionalnih manjina, prezentira i glazba iz različitih zemalja, te je Zoran okupio preteču Porto Etno Orkestra i pozvao nekoliko solista koji su nastupili uz njih. Istovremeno, u tadašnjem EPK timu četiri studentice kulturologije (Ana Javor, Franka Blažić, Katarina Petrović i Andrea Šikljan) predstavile su ideju organizacije gastronomnskog eventa s nacionalnim manjinama. Uz podršku EPK, cure su napravile program koji smo nazvali Bakanalije – baka nije odavde, koji se održao istog dana kad i Zoranov koncert u HKD-u.
Već na afteru u Tunelu javila se ideje za novi festival, a bilo je dovoljno par kava sa Zoranom i proaktivnim studenticama da se ideja ispolira te da predložim novi festival koji će biti svojevrsni upgrade Etno smotri.
Tondini je zahvalna Gradu koji joj je odmah dao punu podršku i povjerenje. Mislim, kako su me mogli odbiti, pa više „epekastijeg“ programa nije moglo ni biti”, govori organizatorica kroz smijeh prisjećajući se programa EPK 2020 i multikulturalnog okruženja koje je bilo kao stvoreno za festival multikulturalnog karaktera.
Recept je bio zagarantirani uspjeh: tradicionalna manifestacija koja je trebala nakon 20 godina neko osvježenje, studentska inicijativa da se i mladi uključe u nešto što je do tad bilo skoro pa “rezervirano” za penziće te ponajbolji riječki glazbenici koji imaju priliku surađivati sa svjetskim imenima. I tako je nastao Porto Etno koji je svoje prvo izdanje imao u današnjem Art kvartu 2017. godine.
U festivalskom timu si od samih početaka festivala i prvih njegovih izdanja. Kako se kroz godine mijenjala dinamika festivala, ali možda i grada te drugih zbivanja i kretanja unutar njega?
Da, svašta se promijenilo, ali neke stvari su ostale postojane – primjerice, Zoran i ja koji pazimo i mazimo festival k’o da nam je dijete. Zezamo se već godinama da smo mi mama i tata Porto Etno Festivala, čak smo imali jedne godine i akreditacije na kojima je pisalo MAMA i TATA. Šalu na stranu, ali mi smo zaista jedini tu od početka. Nažalost, cure s kulturologije su po završetku studija krenule nekim drugim putevima. Organizacija Rijeka 2020 je festival 2020. službeno predala HKD-u na upravljanje i te godine smo usprkos svim COVID restrikcijama uspjeli organizirati festival, što je bila najbolja odluka ikada – svaki put kad je teško, sjetim se da smo odradili sve u nemogućim uvjetima i to nas vodi dalje. Ako se želiš baviti organizacijom bilo čega, a posebice nekih programa koji su ljudima možda „daleki, strani, nepoznati“ moraš biti pomalo inatljiv.
Festival se sam po sebi nije puno mijenjao, osim utoliko što iz godine u godinu stavljamo sve veći naglasak na glazbu kako bismo riječkoj publici pružili nezaboravna glazbena putovanja.
Početnih godina, srž festivala bio je samo Porto Etno Orkestar koji je svirao s različitim solistima. Malo po malo, svake godine dodavali smo u program sve više bendova, a time i više festivalskih programa i dana.
Za ovu godinu već su najavljena neka izvrsna imena, uključujući grčku predstavnicu na Euroviziji Marinu Satti koja po prvi put dolazi u Rijeku. Je li bilo teško doći do “velikih” izvođača, ima li još netko koga bi posebno istaknula i misliš li da će biti interesa?
Marinu sam dogovarala dvije godine… To su procesi. Treba se više stvari poklopiti da bi doveo bilo kojeg izvođača, pogotovo mali festival kao mi.
Ponekad nije važno samo dati dobru financijsku ponudu; izvođači gledaju i tko je nastupao na prethodnim izdanjima, tko je u planu za ovogodišnje, dolaze li delegati s drugih festivala koji bi ih potencijalno angažirali dalje… Puno toga igra ulogu. Osobna poznanstva sa menadžerima i izvođačima su zapravo krucijalna.
Da se nisam upoznala sa Marinom i njezinim menadžmentom na festivalu u Veszpremu, možda ne bih uspjela ni ove godine. Isto je tako i s drugima; ove godine imamo Kirila Džajkovskog koji je zaista veliko ime, rado viđeno ime raznih festivala, a u Rijeci nije bio od 2017. godine. Na jednoj konferenciji sam upoznala njegovu menadžericu i komunikacija kad se spusti s tog „Poštovani, pišem vam u ime Porto Etno festivala bla bla bla“ na „ej bok, ajde da radimo Kirila“ je lakša, bolja i sve se odjednom može; ništa nije problem ma koliko veliko ime bilo u pitanju. A hoće li biti interesa? Isrkreno mislim da s ovogodišnjim programom možemo zainteresirati apsolutno svakoga, od pop – eurovizijske publike, preko izbirljivih glazbenih sladokusaca do onih koji se žele samo razbacat na neku dobru elektroniku. Imamo sve, što bi se reklo od igle do lokomotive. I naravno, uz to gastro program.
I naš ovogodišnji eurovizijski predstavnik Baby Lasagna u svojim spotovima i nastupu ima neke tradicionalne elemente kao što su heklani stolnjak, ruralni kraj, seoski običaji, krava… Misliš li da tradicionalni elementi sve više prodiru i u popularnu glazbu te “mainstream” kulturu i kako bi se to moglo odraziti na festival u budućnosti?
Da, to je postao trend, što je meni simpatično. Mislim da je to baš neka “europska spika”, koja je krenula biti vidljivija tamo negdje s Rosaliom, koja je svoj trenutni mega status izgradila s flamencom što je etno mjuza i kao takva je eksplodirala s prvim albumom, koji je budimo realni world music. U Grčkoj je to Marina Satti, u Portugalu Cláudia Pascoal… Hrvatska ima malo problem s tim tradicijskim elementima. I u glazbi i u videima mi nekako volimo više beton, asfalt, električne gitare, a ne tamburice, krave i čipkane stolnjake – tako da me Lasagna pozitivno iznenadio jer je bio dovoljno hrabar za naše pojmove ići tim smjerom u kojem, budimo realni, naša omladina potajno uživa sudeći po hrvatskom YT trendingu gdje su u vrhu redovno srpski trap izvođači koji njeguju tu estetiku balkanskog baroka ponajprije u videima, a ponekad i u glazbi. Što se tiče tradicionalnih elemenata u popularnoj glazbi, to nije neka novost. Često umjetnici posegnu u tu riznicu za inspiraciju, netko to radi zanimljivije, neki manje zanimljivo, ali realno to je prisutno. Na svakoj Dori bude ta (bar) jedna etno pjesma, na svakoj Euroviziji bude bar nekoliko. Nekad je to koncept izvođača da radi takvu glazbu stalno, kao što to radi Marina Satti, a nekad je to samo jednokratni dekor. U svakom slučaju ti tradicijski elementi i inspiracije su tu među nama. Klapa je možda naš najbolji primjer kako je tradicija ušla u mainstrem i kako su klape postale hrvatska inačica boy banda. Inače, klapsko pjevanje je također UNESCO baština, ali je ona toliko prisutna u našoj popularnoj kulturi da je malotko percipira kao nešto što stoji na UNESCO listi uz istarsku ljestvicu, zagorsku popevku, bećarca ili ojkanje. To je postao standardni hrvatski pop.
Svijet je prepun etno elemenata kojih nismo ni svjesni, a nekako su nam stalno tu, gomila afričkih ili latinoameričkih ritmova i zvukova raznih perkusija je neizostavni dio elektroničke glazbe, isto je i s bliskoistočnim ritmovima i melodijama koje uopće ne percipiramo kao nešto što je izašlo i tradicijske glazbe.
Sve je to postalo pop. Što se tiče izvođača za budućnost festivala, tu nema brige, lista želja raste sa svakim skrolanjem po YT, i svakim pogledom na programe drugih world music festivala. Mislim da ćemo uvijek moći lako složiti program koji će imat i izvornije i pop, rock, elektro varijante tradicijske glazbe
Zoran Majstorović (orekstar) je s vama gotovo od samih početaka. Možeš li se osvrnuti na ovu suradnju i koliko vam ona znači za festival?
Kao što rekoh, Zoran je otac ovog festivala i bez njega i orkestra ovo ne bi bio Porto Etno kakvog znamo iz više razloga. Zoranovo poznavanje world music scene je i pokrenulo cijeli festival u samim počecima kada je okosnicu cijelog glazbenog programa činio upravo naš orkestar koji je svirao sa solistima iz raznih krajeva svijeta. Tako smo imali već prvih godina na festivalu izvođače od Italije do Somalije. Koliko sam upoznata, mislim da ne postoji festival više koji ima svoj orkestar – što nas u startu čini drugačijim. Zoran je u našem orkestru okupio vjerojatno najbolje glazbenike ove naše regije, a to nam daje fleksibilnost i mogućnost dosezanja nekih posve novih razina. Onda i publika ima priliku čuti ekskluzivne nastupe poput onog sa braćom Teofilović koji su po prvi puta u svojoj karijeri nastupili sa cijelim orkestrom ovog tipa. Također ovo je nevjerojatna prilika i za muzičare da “networkaju” i stvaraju neke nove materijale. Mislim da je ovakav obostrani pristup i ulazna karta kod nekih jačih imena, koji nisu „business as usual“ nego su istinski umjetnici i ovakve ponude su im mogućnost za napraviti umjetnički iskorak.
Očekujete li neku promjenu u publici u usporedbi s prijašnjim godinama? Jeste li unaprijed ciljali na “širu” publiku?
Porto Etno je do sada bio poznat kao jedan od rijetkih festivala koji je okupljao publiku od 7 do 97. Razlog tome je ponajprije gastro program koji je interesantan svima, posebice u gradu u kojem nemamo baš etničkih restorana, te je ovo jedinstvena prilika da ljudi na jednom mjesto isprobaju specijalitete iz doslovno svih krajeva svijeta. Naravno tu je i glazbeni program, koji ima svoju publiku, koja je nešto starija od 7. Ali da, nastojimo kreirati svake godine program koji će biti interesantan različitim skupinama. Vjerujem da će biti tako i ove godine. Od nastupa folklornog ansambla te nekih vanserijskih vokala koji će možda i po prvi put izvoditi etno, do uvijek plesne romske glazbe pa malo eurovizije, malo elektronike… Mislim da je to dobar recept da svatko odabere nešto baš po svom guštu.
I sama se inače baviš glazbom! Kako spajaš organizaciju festivala s drugim obavezama?
Organizacija festivala nije posao od 8 do 16. To jednostavno živiš ili ne. Često znam reći da je čisti luksuz da mogu na poslu raditi nešto što mi je privatno “napeto”. Glazba mi je oduvijek bila najvažnija u životu i raditi glazbeni festival kao profesionalni posao je meni dream job. Mislim da malo tko ima takvu privilegiju. Zato nemam problema s usklađivanjem obaveza – ne doživljavam to kao obavezu i zadatak koji moram napraviti jer sam plaćena za to, nego stvarno uživam i živim to. Doma slušam tu glazbu, hobistički i stvaram svoju, razmišljam i kombiniram, stalno mi padaju nove ideje na pamet. Šef mi je rekao da mi prestanu padat jer ću se raspast radeći sto toga, na sto strana, ali ne mogu si pomoć. Mislim da je javni kulturni sektor, jer HKD je javna (gradska) ustanova, tu da misli i smišlja kako unaprijediti i oplemeniti život građana. Kako im pružiti nezaboravne trenutke, vrhunske izvedbe, dovest im u naš mali grad svjetsku klasu umjetnika. I mislim da HKD stvarno radi dobar posao po tom pitanju ne samo kroz Porto Etno već i kroz svoje druge programe koje provodi.
Dovodiš li možda neke od svojih uzora ili kolega, pa i najdražih izvođača na festival?
Meni su svi izvođači najdraži, ja zaista sve to doma slušam privatno i znam svaku pjesmu. Često ja te neke pjesme pjevušim sebi u brk, u uredu kad me uhvati ludilo, doma… S ovogodišnjim izvođačima sa svima skoro imam neku osobnu priču. Uz Krila sam se isplesala po raznim zabavama nebrojno puta, uvijek mi je na listi kad puštam mjuzu negdje, imam neke lijepe uspomene s njegovog koncerta 2013. na Carinval partyu. Marinu Satti obožavam od kad mi je jedan ciparski organizator festivala na konferenciji u Novom Sadu reko: ej, ovo će se tebi sviđat, ako si odlepila na Mayu Kamaty (koja je prošle godine bila kod nas) i poslao mi link na MIROLOI. Ja sam se umalo onesvijestila od oduševljenja, nakon toga preslušala sam sve što sam našla. Zadnjih dana sam na ripit slušala njezinu izvedbu tradicionalne pjesme To Margoudi. Mislim da susjedi misle da nisam normalna. Hahahahaha! A sad kad je objavila eurovizijsku pjesmu, a ono sorry Lasagnja, jesi naš, ali Marina je pokidala. S curama iz FA Tempet sam se sprijateljila na jednoj konferenciji i od onda smo ko prst i nokat, iako nas dijele kilometri, stalo se čujemo ,razmjenjujemo ideje za naše festivale, komentiramo nova izdanja… Ove godine se posebno veselim našem specijalu koji smo nazvali Voices in Ethno, mislim da će to biti ne bombončić nego glazbena bombonijera u kojoj će se naći za svakog ponešto, ali neću vam još otvoriti tu kutiju, neka nešto ostane kao iznenađenje.
Osim glazbenog programa, Porto Etno Festival poznat je po gastro ponudi jela iz cijelog svijeta, ali i predstavljanju folklornih običaja, narodnih nošnji, napjeva… Hoćemo li te dijelove festivala imati i na ovogodišnjem izdanju i želiš li nešto posebno izdvojiti?
Tako je, ovo je neizostavan dio festivala. Mislim, upravo je smotra folklora bila taj početak svega još dok se sve to zvalo Etno smotra i to će ostati tako dok bude festivala. Mislim da je to jedan lijep program koji potiče i nacionalne manjine da nastave sa svojim radom, da okupljaju mlađe generacije kako bi se njihovi običaju sačuvali.
Kojem se dijelu festivala osobno najviše veseliš i zašto?
Osobno, mene najviše veseli zadnji nastup na festivalu, jer se tek tada mogu opustiti, kad krene zadnji bend. Sve prije toga je meni trčanje na sve strane, dočekivanje, ispraćanje, koordinacija svih i svega. Ali kad krene zadnji, e onda znam da je sve gotovo i da mogu na miru popit pivo i slušati mjuzu. Baš sam pričala i s drugim organizatorima i nitko realno ne posluša ništa na svom festivalu, jer su svi u stresu i stalno je neka jurnjava.
Kojem se nastupu najviše veseliš i zašto?
A gle’, ne mogu biti toliko pristrana, ali bit ću – Marina Satti. Iako je vjerojatno neću čuti , jer nije zadnja. Ne mogu si oprostiti što sam propustila Rosaliu 2018. Naime, onda ona još nije bila toliko popularna kao danas i uvjeti da je dobijemo su bili realniji, dok smo mi kombinirali festival nije još bio ni album vani i onda je 2018. izašao, ona je razvalila i kad sam tražila ponudu za 2019. već ju je preuzeo drugi menadžement i rekli su mi hladno „ne ove godine“, iduće godine imala je bilionske hitove s najjačim reggeaton imenima i sad je više nikad, osim ako ispod HKD-a ne nađu poveći zlatni ćup, nećemo moći dobiti. Isto mislim da bi se moglo desiti s Marinom Satti jer ima sve predispozicije da “grune” i postane za naše uvijete nedostižna. A ako se to desi, uvijek ću moći reći, a mi smo je imali na festivalu.
Za kraj, misao dana o festivalu?
Nisu etno samo narodne nošnje. 😉